Spremio sam se za neprospavane noći i za većinu od 104 utakmice koje se igraju na 16 stadiona po različitim vremenskim zonama SAD, Kanade i Meksika. Televizor u dnevnoj sobi prešao je u moje ekskluzivno vlasništvo, daljinski je u trezoru mog džepa.
Iako moja supruga ima rezervni položaj - televizor u spavaćoj sobi - znam da je neophodna i u mom prostoru da bi mi osvežila piće ili doturila hranu. Trasa kretanja precizno je označena da ne bi prolazila ispred ekrana.
Svestan sam Scili i Haribdi kroz koje ovih dana prolaze milioni brakova i negativnih efekata Mundijala na sentimentalne veze. U vreme prvenstva u Kataru poduhvatio sam se pigmalionovskog projekta Džordža Bernarda Šoa.
Da se ne bi osetila zapostavljenom, da bismo „provodili vreme zajedno“ i da bih izbegao razvod, moju Elizu Dulitl podvrgao sam elementarnim lekcijama iz fudbala. Sve u skladu sa opštepoznatom navijačkom tolerancijom, usput sam joj saopštio da prenos može da komentariše samo u poluvremenu. Podrazumeva se, naravno, da komentara u poluvremenu nema ukoliko tim za koji navijam gubi.
U jednom trenutku nadahnuća, moja Eliza me pitala da li će, kad počne knock out faza da „bacaju“ penale? Da „bacaju“ penale?!? Džaba truda. Sad mi je lakše. Ona spava dok ja dreždim pred ekranom.
Nema tog događaja koji uspeva da Svetskom kupu ukrade magiju koju ima. Nesumnjivo pričamo o jedinstvenom fenomenu. Fudbal je ne samo veština, brzina i hrabrost već i potvrda ljudskih migracija, sport koji brže i uspešnije od Šengena ruši nacionalne granice. Fudbal je velika muljača naroda i rasa.
„Fudbal je više od Evrope i Južne Amerike - fudbal je globalni“, kaže Đani Infantino, predsednik FIFA, organizacije koja ima 211 članova, više od Ujedinjenih nacija. Biće da je tako. Evropa ima 16 timova, Latinska Amerika šest, Afrika devet, Azija osam.
Kurasao, ostrvo od nekih 150.000 stanovnika blizu obala Venecuele, najmanji je kvalifikant u istoriji, ali nije bilo mesta za Italiju, Dansku, Poljsku i Srbiju, koje nisu preživele dvoipogodišnji maraton kvalifikacija. Nema ni Nigerije i Kameruna.
Fudbal se globalizovao i mutirao u megabiznis. FIFA je korporacija koja od ovog prvenstva očekuje prihod od devet milijardi dolara. Transferi igrača mere se astronomskim iznosima.
Za navijače koji se sad identifikuju sa svojim reprezentacijama fudbal je nešto drugo, neekonomsko. Zamišljena zajednica miliona ljudi izgleda mnogo realnije kad na njeno čelo stane 11 mladića u istim dresovima.
Najuzbudljiviji maraton je počeo. Uz visoke temperature i vlagu, biće iznurujući. Timovi putuju od mesta do mesta i moraju da se navikavaju na različite klimatske uslove, od nadmorske visine Meksika do vlage Majamija.
Da se utakmice zbog dodatnog umora ne bi pretvorile u fudbal usporenih slika, prvi put je uveden trominutni odmor za osveženje. Pauze između mečeva u grupnoj fazi povećane su na pet-šest dana, ali slede ratovi iznurivanja. Sportisti su pod ogromnim pritiskom, posebno iz zemalja visokofanatizovanih navijača, poput Brazila, Argentine ili Engleske.
Ko će podići kup Žila Rimea? Da li će se titulom ponovo okititi Argentina i Lajonel Mesi? Da li će uspeti francuski „Les Bleus“? Engleski „Gordi Albion“ je veoma ambiciozan. Ko će sprečiti nemački „Drang nach Welt“, pohod na svet? Ko će zaustaviti fudbalsku mašinu karaoka i brazilske lepe igre („joga bonito“)? Šta će učiniti „La Roja“, španska „crvena furija“?
Ovaj Mundijal je najveći ikad održan. Veći je, duži i verovatno topliji od svih do sada. Ostaje da vidimo da li će biti i bolji...